Kruno Sudec - ˝Tišina i nada˝
Samostalna izložba fotografija člana cvu Batana
2. - 24.11.2019.
O fotografijama u ovoj mapi – premda bi se o svakoj mogao napisati zasebni esej – bilo bi najbolje šutjeti, i ni jedne riječi napisati. Pred njima bi najmudrije bilo stajati u potpunoj tišini, i dopustiti im da iz nas neprimjetno istisnu buku kojom smo ispunjeni već toliko dugo da je nismo zapravo više ni svjesni: izloženi smo joj i izlažemo joj se svakodnevno do te mjere da ćemo sasvim izvjesno, pokušamo li – usudimo li se – uistinu na trenutak osluhnuti tišinu kojom emaniraju i na koju pozivaju, osjetiti nelagodu pa moguće i želju da pobjegnemo, jer slutimo: u tišini se kriju ona prava pitanja, i bojimo se čuti ih. Navikli na zvučne ugrize i kakofoniju glasova oko sebe i u sebi, kakofoniju kojoj i sami pridonosimo jer smo zaboravili što znači znati kada, kome, što i zašto trebamo govoriti, šutnja i tišina postale su nam tuđima. Pa ipak, dok promatramo ove radove, ćutimo nekim čulom duha da u njima ima nešto upravo ljekovito, nešto čega smo nasušno potrebiti, ćutimo da je fotograf uspio materijalizirati one rijetke momente kad odjednom, kao kroz neki procjep u dimenzijama, do nas dopre tračak i dašak sakralnog, odbljesak transcendentnog, šapat onostranog. Ovladamo li stoga nestrpljivošću i ostanemo li dovoljno dugo pred bilo kojom od ovih slika, damo li im da one gledaju nas, osluhnemo li ih, evocirat će u nama nešto davno zatomljeno i zaboravljeno, sjetit će nas nečega što smo nekoć znali, počet ćemo disati sporijim ritmom i, s tihom radošću, osjetiti kako nas blago prožima mir. I nada.
Darko Milošić
Fotografije sa otvorenja izložbe
Snimio Ermano Banćić
Devedesetih godina prošlog stoljeća, japanski fotograf Keiichi Tahara fotografirao je anđele u crkvama sjeverozapadne Hrvatske. Fasciniran brojnošću crkava i kapelica na tako malom području i lokalnim, provincijalnim barokom putuje nekoliko puta iz Pariza u Hrvatsku nastavljajući rad na svom projektu, čak i u vrijeme rata. Zapisao je kako je barok ovdje umjetnost koja se čini istovremeno jednostavnom, naivnom i raskošnom, isti stil ali ustvari potpuno drugačiji od talijanskog ili austrijskog. U monografiji Pamćenje anđela koju je potom objavio pronašao sam zabilježeno: Anđeli pokazuju svoje lice samo kada se sunce miješa s oblacima. Ovom rečenicom započelo je moje putovanje crkvama i kapelicama Hrvatskog zagorja, Taharinim tragom u potrazi za svojom temom, za tišinom i nadom.
Teško je odrediti kada je pravo putovanje zapravo počelo. Možda se to dogodilo u raskošnoj baroknoj crkvi u Belcu ispunjenoj kipovima anđela i svetaca nakon jednog slučajnog razgovora. Kada sam fotografirao inventar, pored mene su zvonarica i njena malena kći u tišini uređivale crkvu. Upitao sam djevojčicu poznaje li ove anđele? Odgovorila mi je da neke zna imenom, a neki su joj pomalo strašni pa se boji pogledati ih u lice. Iznenađen odgovorom, upitah je ima li omiljenog anđela. Odgovori mi potvrdno i zatim na pomoćnom oltaru pokaže anđela naslonjenog na vrhu. On je čuva i priča joj priče ponekad. Nisam se usudio ništa više pitati. U njezinom odgovoru možda se krije knjiga koju će ova djevojčica jednoga dana napisati. Ruka njenog anđela ispružena je kao da nježno i precizno ispušta pero u nečiju ruku. Ruku koja čeka inspiraciju, pero koje je nebesko stvorenje otkinulo sa svojega krila.
Fotografije su nastale na lokacijama: kapela sv. Florijana, Varaždin, 2004. i 2019., Svetište Majke Božje Gorske, Lobor, 2006., crkva sv. Jurja, Juranščina, 2006., kapelica sv. Juraja, Lepoglavska Purga, 2006. i 2011., crkva sv. Marije Snježne, Belec, 2007. i 2012., kapela sv. Martina, Martinšćina, 2007., crkva sv. Jakova, Očura, 2007., crkva sv. Nikole, Hrašćina, 2008., kapela sv. Lovre, Lovrečan, 2008., izvor u Selnici, 2008., Park skulptura, Marija Bistrica, 2008., kapela sv. Wolfganga, Vukovoj, 2011., crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, Lepoglava, 2012., kip crne Djevice, Belski dol, 2012., crkva sv. Elizabete Ugarske, Jalžabet, 2013., kapela Blažene Djevice Marije, Vinski Vrh, 2014. i 2015., crkva sv. Marije na Škriljinah, Beram, 2015.
Iz popisa može se primijetiti kako su prva i posljednje fotografije nastale na istoj lokaciji, u kapeli sv. Florijana u Varaždinu, što na neki način zatvara krug.
Serija je zamišljena i realizirana kao monokromatska. Prilikom boravka na lokalitetu nije uvijek bilo moguće sve planirano snimiti i istražiti jer postupak snimanja sa stativa nije brz, zahtijeva pažljivo i precizno kadriranje i čekanje na povoljno svjetlo. Trebalo je zabilježiti motive da bi se mogle napraviti skice koje bi bile polazište za snimanje kod sljedećeg povratka na lokaciju. Prilikom raskadriranja fotografija za takvu namjenu nastale bi veličinom manje fotografije, nedovoljno velike za ozbiljnu upotrebu, a opet lijepe i zanimljive. I otkrivale bi mnogo toga što nisam mogao primijetiti na lokaciji. Obrezivanje i raskadriranje slike su legitimni postupci u fotografiji, naročito u “uličnoj” fotografiji. Ovim se postupkom inače ne služimo prilikom snimanja vrlo mirnih i postojanih modela, no zašto ne?
Proces se do nedavno odvijao u suprotnom smjeru. Kemijski negativi i fotografije skenirali su se kako bi postali digitalni, a ovdje se digitalne slike zahvaljujući tehnologiji materijaliziraju u organskom materijalu, u obrnutom procesu. Polaroidi su posloženi u okomite nizove i upareni. Mogu se promatrati na razne načine, u svim smjerovima. Svatko sam pronalazi nešto što će se zrcaliti u njima. To zavisi o onome što gledatelj nosi u sebi. Polaroid je zanimljiv materijal, na neki način živo biće. Blijedi i nestaje od trenutka kada se razvije. Osjetljiv je i originalan. Ne može se kopirati, čak ni uz pomoć tehnologije. Uvijek postoji barem mala razlika.
Djevojčica iz crkve sv. Marije Snježne u Belcu danas je mlada žena. Ne znam kamo ju je život odveo i je li zapisala priče koje joj je šaputao anđeo dok je bila dijete… Možda uspijem doznati jednom, kada se vratim ovoj temi. Anđeli i sveci ustrajno me i mirno tamo čekaju.
Kruno Sudec
Kruno Sudec - biografija
Po zvanju fotograf i diplomirani novinar. Zaposlen kao arhivist u Državnom arhivu u Varaždinu, gdje vodi Odjel za dokumentacijsko-informacijske poslove i digitalizira arhivsko gradivo. Kao urednik fotografije pripremio je brojne kataloge, knjige i likovno koncipirao stručne i dokumentarne izložbe drugih autora.
Koautor je dvaju fotomonografija − Milengrad, zagonetna utvrda (2011.) i Konjšćina, stari grad (2013.). Objavljivao je fotografije u novinama i časopisima.
Važnije samostalne izložbe su mu: Vodena zrcala predstavljena u zagrebačkoj Galeriji Matice hrvatske, Gradskom muzeju u Varaždinu i Centru za kulturu u Čakovcu (2002. i 2003.), Milengrad, zagonetna utvrda, DAVŽ Varaždin (2011.) i Instant burgovi, DAVŽ Varaždin (2019.).
Sudjelovao je na skupnim izložbama u Rovinju, Osijeku, Kukljici, Zadru, Mariboru i Varaždinu.
Proteklih godina uglavnom radi sa instant materijalima (Impossible project, Polaroid, Instax).
Redovni je član CVU Batana u Rovinju.
Kontakt / Contatto: kdsudec@yahoo.com